Rusko pitanje

Oglasio se čak i Njut Gingrič (Newt Gingrich), nekadašnji spiker Predstavničkog doma u Kongresu SAD, kojeg mnogi smatraju rodonačelnikom nove američke konzervativne desnice, koja je Republikansku stranku Ronalda Regana transformisala u populističku partiju kojom upravlja Donald Tramp.

Iako je ostao na pozicijama koje Trampu daju za pravo čak i u njegovom obračunu sa nezavisnim sudstvom i u krajnje selektivnom odnosu prema neposlušnim medijima, Gingrič je javno reagovao povodom očiglednog ignorisanja, tj. - još gore - direktne opstrukcije zvaničnih napora Trampove administracije da zaustavi rat u Ukrajini - od strane Rusije. Najnovija zločinačka bombardovanja - napadi dronovima na civilne objekte u Kijevu i okolini - direktni su šamar u lice aktuelnoj američkoj politici i njenom srozanom ugledu u svijetu.

“Putin napada rodni grad Zelenskog i ubija žene i djecu. To je namjerna uvreda za Sjedinjene Države i test koliko nepoštenja, brutalnosti i agresivnosti možemo tolerisati. On mora biti natjeran da plati za to.”

Tako se iskusni i etablirani republikanac (čiju je suprugu predsjednik Tramp nedavno imenovao za ambasadoricu u Švajcarskoj) izdvojio u masi poslušnih poklonika novog odnosa SAD prema Rusiji, koji još uvijek nisu spremni da u javnosti problematizuju “genijalnu taktiku” koju (“vrhunski pregovarač”) Tramp i njegov potpredsjednik Vans promovišu kao superiornu i neupitnu.

Za sada mu se - istina više facijalnim ekspresijama i govorom tijela koje ukazuju na duboku nelagodu i uznemirenost - u javnosti pridružio državni sekretar Marko Rubio, koji je, istini za volju, na nedavnom ministarskom sastanku u Briselu, povodom godišnjice osnivanja NATO, ipak stavio do znanja da strpljenje SAD povodom potrebe uspostavljanja primirja u Ukrajini nije beskonačno.

Koliko sve to hazjain u Kremlju shvata ozbiljno - drugo je pitanje. O tome nema poznatih, ni vidljivih dokaza.

Trampova “ruska politika”, za sada, osim teške i, vjerovatno - bar za aktuelnu vašingtonsku administraciju - nepopravljive štete, nije donijela nikakav pomak. Uzalud je, u tom smislu, bilo i istorijsko (u krajnje negativnom smislu) glasanje američke delegacije UN povodom rezolucije o osudi agresije Rusije na Ukrajinu, kada su se SAD našle na strani suprotnoj od one za koju su glasali saveznici i prijatelji iz demokratskog svijeta.

Uzaludna je, još uvijek, činjenica da su najnovije ekonomske mjere - nametanje ogromnih carina svim partnerskim i savezničnim zemljama - uz izuzetke koje je bilo nemoguće ne vidjeti (Rusija i Bjelorusija!), najozbiljnije ugrozila i sâmu američku privredu, ali i tokove svjetske trgovine.

Tako se pompezno najavljivano Trampovo bajkovito okončanje rata u Ukrajini - od “biće mi dovoljno 24 sata” iz predsjedničke kampanje - pretvorilo u dugotrajno diplomatsko i paradiplomatsko nadmudrivanje i otezanje. (Što se, naravno, moglo lako predvidjeti, čak i bez posebnog poznavanja diplomatije ili istorije ratnih sukoba.)

Američka početna logika - pritisnuti Ukrajinu na sve načine - od pokušaja javnog ponižavanja predsjednika Zelenskog u Ovalnom ofisu, preko uslovljanja da se potpiše, starim rječnikom kazano, eksploatatorski i krajnje dubiozni ugovor o korišćenju ukrajinskog rudnog bogatstva, pa sve do kratkotrajnog, ali dramatičnog uskraćivanja logističke i obavještajne podrške Ukrajini u ratnim operacijama - nije dala očekivane rezultate. Borce za slobodu je teško blefirati.

Od Rusije, istovremeno, nije, bar ne ultimativno, traženo ništa - pa Rusija nije ništa ni isporučila. To je, uz najnovije ruske napade koji odnose prvenstveno civilne žrtve, bolno podsjećanje koliko je Zelenski, iako suočen sa agresivnim i ucjenjivačkom tretmanom u Bijeloj kući, bio na visini zadatka.

Pred Trampom i njegovim establišmentom je, dakle, mnogo kompleksniji i teži zadatak nego što su Republikanska stranka, Bijela kuća i Stejt Department bili spremni da, bar javno, priznaju.

Ni sa druge strane stvari ne stoje dobro - daleko od toga. Uz upitnu spremnost Rusije da efikasno ratuje - Putin je upravo raspisao novu mobilizaciju, potrebno je 160.000 novih (nevoljnih) vojnika za ratni poduhvat koji je ušao u četvrtu godinu - javljaju se i ranije nezabilježene situacije na ruskoj strani pregovaračkog stola. Nezabilježene u skoroj prošlosti, to jest.

Tako je višedecenijski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, kojeg na pregovorima prati i Putinov savjetnik, nekadašnji ambasador u Vašingtonu, Juri Ušakov, bio zatečen činjenicom da je u njegovoj delegaciji na pregovorima sa američkom stranom - državni sekretar Rubio, savjetnik za nacionalnu bezbjednost Majk Volc (Waltz) i specijalni izaslanik za Ukrajinu Stiv Vitkof (Witkoff) - i Putinov nezvanični (!) izaslanik, predsjednik Ruskog direktnog investicionog fonda, Kiril Dmitriev. Izvještaji iz Rijada govore kako je Lavrov bio vidljivo iznenađen kada je vidio tri, umjesto dvije stolice na ruskoj strani stola. Povjerenje je dobro, ali je kontrola još bolja, kako bi rekao Josif Džugašvili.

Rusko pitanje, tj. problem i stvarni rezoni i namjere u odnosu sa Rusijom, nesporno ostaju centralni izazov vanjske politike druge Trampove administracije, čak i da nema ovih upravo staljinskih poteza i manevara na ruskoj strani.

U kontekstu velikog zazora nove nacionalističke i izolacionističke politike SAD prema NATO, koje se sada nalaze na ideološkoj klackalici između distanciranja i apstinencije, relacija sa Rusijom biće zaista najveći i najteži test Donalda Trampa i njegove ekipe - jer se kroz nju prelama i odnos prema evropskim i NATO saveznicima, ali, i u, ne tako dalekoj, perspektivi, i odnos prema Kini i drugim važnim faktorima na međunarodnoj sceni.

Da li je, u tom procesu, otrežnjenje od ideoloških zabluda i drugih (ne)poznatih ograničenja i opterećenja moguće - ostaje da se vidi. Ako je ono uopšte moguće - poslije četiri godine prvog konfuznog mandata i poslije prvih stotinu dana velike implozijetokom drugog - bilo bi korisno i dobro da se što prije dogodi.

Korisno za SAD, posebno dobro za Ukrajinu, ali i za Evropu i cijeli svijet.

Bilo bi to korisno, treba li posebno isticati - i za Crnu Goru.

Za Crnu Goru koja ima vladu što je, zapravo, koalicija političara i stranaka koji se oduševljavaju Donaldom Trampom (zaljubljenike u lik i djelo Ilona Maska i apologete, kako kažu, “blage desnice” AfD - Alternative za Njemačku - da ne pominjemo), i partija i lidera koji su epigoni, sljedbenici i poslušnici - direktno i indirektno - Vladimira Putina.

Vlada u Crnoj Gori je, tako, mali, ali plastični dokaz zašto se trampovci i putinovci vole i poštuju, ili zašto se trpe i sarađuju, sa manje ili više oduševljenja. Između njih (ne samo u našoj zemlji, ali da se sada zadržimo na njoj) postoji saglasnost i zajednička volja i namjera, koja ne mora ni da se ističe da bi bila uspješna.

Zato se ne treba čuditi što putinovska nacionalistička desnica u Crnoj Gori nema problema sa “neo-liberalnim”, trampovskim “paf-paf” megalomanskim poduhvatima pro-trampovske “građanske” desnice, oličene u premijeru Milojku Spajiću. I obrnuto - neće se PES mnogo uzbuditi, niti suprotstaviti kontinuiranom anticrnogorskom politikom i nacionalističkim izlivima srpskog imena koje - od medija i obrazovanja, do nauke i kulture - promoviše grupa partija sa četničkim vojvodom Mandićem na čelu.

Simbioza je logična i shvatljiva i najneznavenijem glasaču: kad moćni Tramp i moćni Putin mogu zajedno, zašto to ne bi mogli njihovi sljedbenici iz balkanske Crne Gore? Čak zvuči moderno: crnogorski Srbi i nove globalne i geopolitičke realnosti!

Zato će jedni i drugi trpjeti i vjerovati u NATO baš onoliko koliko vjeruju i žele u EU. Ni prvo, ni drugo ne košta ništa.

Već smo u Alijansi (baš kao i Mađarska i Slovačka, reći će oni), a svi smo/su, zajedno, i za to da budemo u EU. I tamo su Mađarska i Slovačka, a i AfD ni Marin LePen, takođe. Porodične vrijednosti i sloboda vjeroispovijesti. Evropski izrazi i formulacije su bezbolni, vrlo su učinkoviti. a ne iziskuju posebni napor.

U tu ugodnu sliku se uklapa i briselska administracija, bar na zvaničnoj i ravni javne politike. Ipak, čini se da usiljeni optimizam slavi kada je NATO strana priče u pitanju. Jasno je da bi vladajuća koalicija željela (ili dopustila, svejedno) pro-rusku, th. rusku Crnu Goru u NATO. Prazna retorika, uz selektivno i ciljano oplakivanje žrtava povodom godišnjica NATO intervencije 1999, koju oni ne zovu tako. Takva je politika pročitana - od ministra vojnog iz Demokrata, do PES kadrova na raznim pozicijama - pa se komunikacija Alijanse i zvanične Podgorice svela na minimum, iznad kojeg je, trenutno, jedino novi direktor ANB, Janović.

Zato će gospoda Kaja Kalas (Kallas), visoka predstavnica EU za vanjske poslove i bezbjednosnu politiku, tokom nastupajuće posjete Crnoj Gori, preskočiti ministra vojnog i koordinatora bezbjednosnog sektora iz iste partije.

Stvari, još uvijek, stoje drukčije kada je crnogorska evropska agenda u pitanju.

Predstavnici briselske administracije i dalje imaju uvjerenje kako aktuelna vlada može da iznese agendu priključenja. (Licitiranje rokovima je, u tom kontekstu, odavno neozbiljno.)

U tome ne treba ometati ni gospođu komesarku Martu Kos, ni njen tim, niti diplomatske predstavnike EU u Crnoj Gori, niti bilo koga od evropskih prijatelja i saveznika koji žele da nam pomognu. Oni su svjesni crnogorskih realnosti, međusobnih odnosa, ograničenja, propusta i grešaka.

Čak i ono što ne shvataju dovoljno - ili se zainteresocanim posmatračim iz Crne Gore tako (često) čini - nije primarno ni njihova odgovornost, a ni obaveza.

Tramp-Putin koalicija u Crnoj Gori (u kojoj, i to je istina, statiraju, iz sopstvenih razloga, i neke albanske stranke) nema ništa protiv da u EU uđe srpska Crna Gora - tj. ona i onakva Crna Gora koja bi bila srbizovana, tj. identitetski i kulturološki koncipirani po kalupu srpskog nacionalizma. Poslije nasilne promjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti (litijaška kontrarevolucija) i neustavnog tzv. “Temeljnog ugovora” sa Crkvom Srbije, ostala su pitanja oktroisanja srpskog jezika i uvođenja dvojnog državljanstva.

Najnovija (ohrabrujuća!) izjava komesarke Kos da je pitanje proširenja EU (na Zapadni Balkan) postalo geostrateško pitanje - ako nije proizvod nekakve uzgredne improvizacije - predstavlja osnov za nadu da će logika i nastup EU prema regionu kojem pripadamo i, samim tim, prema Crnoj Gori, dobiti novu dimenziju i sadržinu - koja će znati da prepozna i razdvoji deklarativno i manifestaciono “evropejstvo” od istinakog i iskrenog zalaganja za evropsku agendu.

“Geostrateško pitanje”, koje je nominalovala gospođa Kos, kao definicija, ukazuje na svijest o tome da je u toku, bez ikakve simplifikacije, trka da li će Zapadni Balkan, u predvidljivoj budućnosti, biti dio EU, ili će, u drugom scenariju, ostati na uslugu i na raspolaganje ruskom svijetu, makar se on u lokalnoj/regionalnoj interpretaciji zvao “srpski”.

Odgovor na “rusko pitanje” je Crna Gora dali nekoliko puta, uz mnogo napora i muke, od 1948, preko 2006 i nezavisnosti, pa do 2017 i članstva u NATO. Odgovor ostaje isti - ako ima ko da ga čuje.